Galerija Decumanus
17. srpnja – 06. kolovoza 2026.
LINK IN ART 12: Povratak organskom – novi ekspresionizam
Ariana Herceg
Beskraj (slike)
Otvorenje izložbe: 17. srpnja, 20.00
Radno vrijeme: pon. – sub., 10.00 – 12.00; 20.00 – 23.00
Kustosica: Luisa Ritoša
Priroda nam nudi utočište, iz nje smo potekli i u nju se vraćamo, u njoj živimo, ona je nerazdvojni dio nas.
Priroda je majka koja tješi ali također kudi, Šakti, nemilosrdna rušiteljica koja neumoljivo kažnjava svaku nepažnju i zaborav prema zakonu života. Njena moć ne poznaje kompromis, a njezina ljepota i milost su uvijek u kombinaciji s opasnošću i destrukcijom. Priroda nas uči poniznosti, strpljenju, odgovornosti i nudi iscjeljenje.
Slikarica Ariana Herceg svjesna je moći i značenja prirode. Svjesna je i nedostatka povezanosti s prirodom koja nam se danas nameće, kako kroz virtualne svjetove, nebrojene obaveze i višesatna prebivanja u uredima, stanovima, kućama, kafićima. Umnogome otuđeni od nje, lutamo kao dijete koje je izgubilo majku, nesvjesni onog što nam je potrebno. U gradu smo bombardirani elektrosmogom (Wi-Fi, mobiteli, utičnice) što nas ustvari drži u stresu. Boravak u prirodi povratak je u naše prirodno stanje, tijelo se može opustiti. Smatra se da izloženost Schumannovoj frekvenciji poboljšava regeneraciju stanica. Posebno je zdravo kretanje u prirodi, za što imamo rijetko priliku ako živimo u gradu; ono potiče mozak na rad u theta i alfa ritmu, stanjima koja doprinose ravnoteži organizma.
Ariana Herceg osluškuje svijet prirode te istražuje slikarske mogućnosti prikaza tog kompleksnog sustava oslanjajući se prvenstveno na kolorit, a zatim gestu, ritam i teksturu. Slikarski izraz joj iz apstraktnog prelazi u figurativni te se često zaustavlja na granici. Stilski je možemo povezati s ekspresionizmom, posebno po načinu na koji pristupa svom motivu. Riječ je o krajolicima koje susreće na svojim šetnjama, a u koje utiskuje svoja emotivna stanja. Njeni kadrovi većinom ne sadržavaju detalje, to su široki planovi mora, šuma ili neba, povremeno staze na kojima se pronađe i koji usamljeni putnik. Ljudi su rijetki u prikazu, ali nisu irelevantni, dio su šire slike. Ekspresija zamagljuje narativ, odlučan potez kista postaje slikarski element koji progovara o unutrašnjem stanju. Dominira plava boja u nijansama od indigo, preko kobaltno plave do ultramarin, s povremenim mekšim, svijetlo plavim i zelenim, odnosno tirkiznim nijansama. Plavu boju najčešće vežemo uz nebo, rijeke, jezera, more, one osnovne elemente koji održavaju život: zrak i vodu. U povijesti umjetnosti plavom su se inspirirali mnogi, na engleskom riječ blue je dvoznačna, označava plavu boju, ali i tugu. Često se povezuje sa smirenošću, jer priziva tišinu neba i/ili mora; možemo je povezati i s beskonačnošću (nebo) i tajanstvom (dubina vode). Može označavati hladnoću i distancu ili melankoliju, ali i stabilnost, pouzdanost i osjećaj sigurnosti. Ova višeznačnost je upravo ono na što se autorica referira kada poseže za tom bojom, na niz emotivnih stanja koja je prožimaju, a posebno na jedno koje opsesivno pokušava naslikati: osjećaj beskraja. Sam beskraj u sebi može sadržavati niz asocijativnih elemenata, prije svega tu je sloboda, širina, mogućnost i potencijal za razvoj. U suštini osjećaj beskraja nam nudi uzdizanje iznad materijalnog, prijelaz k duhovnom i napuštanju ega; stapanje s prostranstvom i prepuštanje providnosti. Upravo taj duhovni element njenog slikarstva treba naglasiti, gdje ritmički nizovi, dijagonalne kompozicije, široki planovi pejzaža služe nadilaženju tvarnog svijeta i okretanju prema nečem višem. To više suština je prirode, u smislu našeg odnosa s njom, u kojem mi moramo osvijestiti našu pravu poziciju u poretku. Nadmoć prirode trebamo poštovati, a vlastitu ovisnost o njoj prestati promatrati kroz strah i želju da je savladamo i iskoristimo. Umjesto toga, prirodu bismo trebali shvaćati kao entitet s kojim treba živjeti u ravnoteži, uvažavajući njezinu snagu. Osnivač dubinske ekologije filozof Arne Naess zagovara zauzimanje anti-antropocentričnog stava, ovaj novi stav omogućio bi drugačije ishode odnosa. Čovjek treba prestati misliti o sebi kao o nečemu odvojenom od prirode i proširiti svoj pogled: spoznati da je i sam priroda, takav svjetonazor nas obogaćuje i nagrađuje, jer se zaštita prirode tada osjeća kao zaštita nas samih. Kriza okoliša je ustvari ogledalo načina razmišljanja koji gradi na iskorištavanju umjesto suživotu. Naglasak bi trebao biti na ravnoteži i kvaliteti života, umjesto na rastu i potrošnji.
Slikarstvo Ariane Herceg vodi nas u trenutak jedinstva s prirodom, jer ona zaista uspijeva dočarati beskraj, tajanstveni i meki moment spajanja, gdje rasplinutost likovnih elemenata evocira naše prepuštanje apsolutu. Sjene i svjetlost, u čijem titraju Herceg nalazi inspiraciju kroz njezin su, slikarski virtuozan, stvaralački naboj pronašle sidro u nama, nudeći nam povratak sebi. (Luisa Ritoša).
