Grad Krk: 20. svibnja – 03. lipnja 2025.
Dani grada Krka: U sjeni, iz sjene, izložba fotografija autorice Nives Papandopulo
Galerija Decumanus
Kustosica: Luisa Ritoša
Otvorenje: 20. svibnja, u 21.00
Radno vrijeme: pon. – sub. 10.00 – 12.00; 19.00 – 21.00
Organizator: Centar za kulturu Grada Krka
U beskrajnom žamoru informacija radovi Nives Papandopulo izranjaju kao male oaze predaha, svaki njen kadar odaje smirenost i kontemplaciju. Koristi često dijagonalnu kompoziciju koja aktivira i oživljava prizor, pa iako reducirana elementima njena fotografija ostaje pokrenuta i interesantna. Ovi radovi mogu se podijeliti u dva segmenta, od kojih jedan nosi ozbiljan ton, prožet promišljanjima o životu i postojanju, a drugi izražava joie de vivre – veselje, spontanost i ljepotu života. Oba segmenta čvrsto su isprepletena, kao jin-jang simbol i oslikavaju svojevrstan vizualni dnevnički zapis autorice.
Crno-bijela fotografija oduvijek nosi notu nostalgije i priziva duh prošlih vremena. U radovima Nives Papandopulo, kontrast crnog i bijelog ne funkcionira samo kao estetski element, već postaje sredstvo pripovijedanja koje promatrača vodi u svijet između mašte i stvarnosti. Igra svjetla i sjene oblikuje prizore nalik filmskim i/ili bajkovitim kadrovima, u kojima sjene preuzimaju glavnu ulogu. Sadržaj fotografija ne iscrpljuje se u onome što je vidljivo na prvi pogled, već promatrajući ih dulje, uočavamo slojevite vizualne obrasce i skrivena značenja. Njezini radovi nam pružaju mogućnost igre prepoznavanja tajnih znakova u oblacima, sjenama i pejzažima. Primjerice, u radu U galopu, tamna silueta žbunja ocrtava lik konja, dok na slici Španjulet iz oblaka dima izranja figura žene. Ovo traganje i pronalazak oblika otvara višeslojnu komunikaciju s autoricom, prenosi nas u dječje sanjivo maštanje i zaigranost. Vesela poletnost pršti iz slike Varijacije gdje skok u vodu postaje skok u svijet imaginacije. Jedan od ponavljajućih motiva u njenim radovima je lik tajanstvenog muškarca sa šeširom, koji luta pustim krajolicima. Njegova enigmatična prisutnost evocira osjećaj otuđenosti te nas povezuje s egzistencijalističkim temama iz književnosti i filozofije. Ovi pejzaži, sa svojom prostranošću i intenzivnom svjetlošću, podsjećaju nas na alžirske prizore iz Camusove zbirke eseja Ljeto (1942)., u kojoj se potraga za smislom stapa s mediteranskim vizurama. Nailazimo na melankoliju i usamljenost, na unutarnju borbu pronalaska smisla i ljepote unatoč vanjskoj surovosti.
Kada se naši pokušaji da pronađemo smisao u tradicionalnim vrijednostima i vjerovanjima izjalove osjećamo otuđenost koja nas tjera na traganje. Konstantna potraga za smislom, prožeta osjećajem odvojenosti od drugih ljudi i svijeta, vodi nas do osjećaja otuđenosti od vlastitog identiteta. U mnogim kadrovima ova emocija je naglašeno prisutna, a posebno u seriji usamljenih sjena. U slici “Vrata” trenuci odvajanja se sažimaju, vrata koja odbljeskuju na suncu, na pustoj plaži, izazivaju u nama jesenju sjetu, uzbuđenja ljeta su gotova i moramo se pomiriti s dolaskom jeseni, sa starenjem. Portret njezinog umirućeg oca, pjesnika Krešimira Stanišića, ostavlja dubok dojam. Lirskom profinjenošću uhvaćen je trenutak njegovog opraštanja s ovim svijetom, gdje on zatvorenih očiju uprtih u nebo, upija posljednje zrake sunca. Usprkos težini trenutka, vlada osjećaj smirenosti, sakralna tišina vječnosti i povezanosti s prirodom. Ostajemo ganuti pred ovom slikom koja odražava tugu razdvajanja, samoću i suočavanje sa smrtnošću.
Zanimljivo je da ovaj fotografski opus nastaje tijekom pandemijske izolacije, u svijetu usporene svakodnevice, kada je ljudska aktivnost bila svedena na minimum. Iako su strah i neizvjesnost dominirali, vidjeli smo i pozitivne učinke usporavanja, priroda je dobila priliku za regeneraciju, a ljudi su, lišeni užurbanosti, otkrili nove mogućnosti postojanja i djelovanja. Ova iskustva reflektiraju se u Nivesinim djelima, pri čemu čovjek više nije središnji subjekt već postaje sjena u većem poretku stvari, prisutan, ali ne i dominantan.
Nives Papandopulo nas podsjeća na moć usporavanja, na vrijednost detalja i tišine. Oko njene kamere često je uprto u nebo, unosi nas u stanje lebdenja, a kadrovi oblaka naglašavaju temu prolaznosti i nedefiniranih prostora. Njezini radovi su zamrznuti dragocijeni trenuci, otkinuti sa žustre trake života, svojevrsna meditacija o protjecanju vremena. Obuzeta životom samim, poziva nas na zastajanje, na prepuštanje sadašnjosti i otkrivanju onoga što često previdimo – skrivenih oblika, neizgovorenih priča, suptilne ljepote i potencijalnog značenja koje titra ispod svake naoko obične scene. (Luisa Ritoša)
